Realnost života

Kakvu vrstu života živimo?

Iz kog razloga nam se čini da životnim mukama nema kraja?

 

Život je poput sportske discipline zvane triatlon. Da bismo ju što jednostavnije prošli, potrebno je kao što je prikazano na slici, odvoziti, preplivati i pretrčati jedan veliki dio puta kako bismo stigli do željenog cilja. Međutim, kada bi se život bazirao samo na triatlonu tada bi bio vrlo jednostavan. Kada bi nam za sve što prolazimo bila dovoljna samo fizička izdržljivost, psihička ustrajnost i spretnost, do cilja bismo vrlo brzo stigli. Iz kog razloga nam se život prikazuje kao nešto što je vrlo teško živjeti i najčešće ”nemoguće‟ za preživjeti? Zanimljivo je kako na život gledamo samo iz kuta triatlona. Postavlja se pitanje, što je to što smo spremni naučiti iz svega što prođemo? Uistinu spremni…

Kao što sam navela, život nije samo sport.  Za život se ne možemo u potpunosti pripremiti kao što se pripremamo za natjecanje. Da bismo se uistinu pripremili za život i njegove čari, potrebno je u potpunosti prihvatiti sebe i sve nivoe koje nam on pruža. Kada spominjem nivoe, ne aludiram samo na jačanje fizičkog nivoa i vanjštinu koja mora biti lijepa kako bi bila što primamljivija oku. Ovdje je osim vanjštine potrebno obratiti pažnju na stanje psihe u kojoj taložimo sve misli i emocije, a najveći naglasak je potrebno staviti na duševno stanje koje još uvijek spretno izbjegavamo. Kada bi se gledala ljestvica prioriteta, tada bi na prvome mjestu stajalo stanje duše, zatim stanje emocija, psihe/uma i tek onda stanje na fizičkom nivou.

Duša je još uvijek velikim dijelom stran pojam koji se na žalost povezuje samo sa religijama od kojih bježimo jer imamo tu mnogo toga za reći i zamjeriti. Samim time ne dopuštamo našoj duši da nam priđe bliže i postane dio nas i dio tijela. Tko je ikada rekao da duša ima ikakve veze sa religijama? Religije su jedno, a vjera je uistinu nešto sasvim drugo.

Iz kog razloga su ove informacije potrebne i važne svakome od nas? Važne su kako bismo osvijestili da se rješenje krije upravo u ovome što sam napisala. Rješenje leži u duhovnom nivou. Zaboravite da ćete se riješiti muka, bolesti i dobiti odgovore na svoja pitanja i spoznati samoga sebe, ukoliko od ovoga konstantno bježite. Zato se kaže da svi odgovori leže u nama.

Kada bismo se uistinu povezali sami sa sobom, tek tada bismo razumjeli kakve nam informacije šalje okolina. Sve je to jedna velika slagalica koju je potrebno pažljivo spojiti. Tako u zapadnoj medicini i znanosti postoje mnoge nerazriješene informacije koje se ne mogu u potpunosti objasniti ukoliko joj ne donesemo dozu duhovnosti. Svi ste čitali kako je mozak još uvijek jedan od neistraženih organa. Zanimljivo, zar ne? Sa druge strane se otkrilo kako nije mozak jedini mozak u čovjekovom tijelu. Znanost je otkrila kako se drugi mozak nalazi u srcu. Navodno srce sadrži 40 tisuća moždanih ćelija po čemu se zaključilo kako je srce jedan manji mozak. Ponovno za sve postoji jedno lijepo objašnjenje.

Zanimljivo je kako se kod razvoja fetusa u dvadesetom tjednu razvija živčani sustav, mozak i leđna moždina, dok se srce razvije tek dan nakon. Dan nakon je početak novoga života. Srce koje je odlučilo kucati dalo je signal tijelu kako se može nastaviti sa razvojem jer je spremno biti tu. Tek tada smo odlučili prihvatiti ovaj život i krenuti ga upoznavati. Mozak je zamišljen kao jedan plastičan sistem koji se sastoji od otvorenih petlja. Petlje su povezane sa živcima koji vibracijama provode informacije pokupljene iz okoline i na kraju čine jednu misao. Zato je mozak hram misli uz pomoć kojih stvarajući sliku slažemo svoje viđenje života. Međutim, da se ta slika u jednom trenutku ne bi iskrivila i zagospodarila nama samima, tu kao spas dolazi drugi mozak zvan srce.

Da li ste se ikada pitali, zašto su djeca toliko posebna i što je to kod njih vrijedno divljenja? Koliko znam, u narodu se kaže da djeca imaju dušu. Upravo su iz tog razloga posebna. Imaju dušu koja je još uvijek dio njih i uz pomoć koje vide svijet i život drugačijim očima. Gdje duša prebiva, kada se kaže da je u nama? Ona se nalazi u mozgu zvano srce. Srce je hram duše i jedino ono nam daje znak za početak i kraj. Sada kada bismo mozak kao procesor informacija i kreatora misli povezali sa pravim, čistim emocijama koje iskreno dolaze iz srca, tada bismo na sve mogli dati odgovor.  

Žalosno je što uz sav potencijal koji imamo, koristimo samo 5% mozga i samim time puno toga ne razumijemo. Nezadovoljni smo jer težimo nečemu što ne možemo imati. Tako postepeno propadamo i padamo u očaj. Vjerujte, tek kada sebe počnemo osjećati, sve muke i patnje, zajedno sa bolestima, postepeno će se smanjiti. Započinje proces jačanja i samim time shvatit ćemo koliko imamo kvaliteta koje možemo prenijeti drugima. Na taj način ćemo zagospodariti svojim životom. Nadam se da vam je sada jasnije zašto se divimo djeci i želimo biti u njihovoj blizini. Djeca su povezana sama sa sobom, što znači i sa svojom dušom. Oni koji bježe od djece, bježe od svog mira, odnosno rade odmak od sebe i svoje duše.

Moramo svakodnevno biti spremni na životne testove  i koristiti sva stečena znanja i iskustva kako bi svaka odigrana partija šaha bila pobjednička.