NEVJEROJATNOST ŽIVOTA

Zašto nas život toliko puta iznenadi?

Što je to što nam poručuje?

Kako znamo reći- “Život je nepredvidiv”. Opet se pitamo odakle sva ta nepredvidivost dolazi, što ju stvara i kako se sa njome nositi? Kada gledamo ne samo svoj život nego živote ljudi koji nas okružuju u jednom trenutku počnemo imati osjećaj kao da je sve jedan nevjerojatan film koji se ponavlja ili nastaje novi. Iz kog razloga se nečiji životi poput filma vrte od početka do kraja vrteći se u krug sa jednom te istom tematikom, dok netko drugi živi film na postojeći film uz nadogradnju novih scena?

“Repetitia es mater studiorum” ili ponavljanje je majka mudrosti. Najčešće ponavljamo segmente života tako što iznova dio filma prevrtimo kako bismo kroz shvaćanje i spoznaje utvrdili gradivo. Tek kada smo uistinu utvrdili gradivo, tada možemo krenuti naprijed sa ciljem i vjerom kako bi nam se otvorila nova, željena vrata. Često se ljutimo jer toliko dugo čekamo na nešto da svane, a pritom zaboravljamo promatrati sve što nas okružuje i što je trenutno tu kao jedna od solucija. Kada sa moranjem pristupamo pokretanju novih filmova, film se zablokira i stoji onoliko dugo dok ne prebacimo fokus na nešto drugo. Da li se nešto može brzinom svijetlosti pokrenuti ukoliko je proces koji je po nama gledano “stao”? Očekivanja nas dovedu do ruba očaja i nezadovoljstva. Sve je trebalo biti gotovo jučer. Sve znamo, sve nam je jasno ali kada nas život stisne i kaže sad ćeš pričekati dok se to što je tebi oku vidljivo “stoji” ponovno ne pokrene, nekako nam ne ide…

Muka se povećava kada fokus prebacimo na okolinu i živote drugih kojima “kao ide puno bolje” od nas. Muka se povećava kada nam okolina postane prijetnja. Zašto je njima tako lako, a meni ništa ne ide? Stao mi je film života i nikako da se pokrene. Sve na čemu sam radio/la je besmisleno, više ništa nema smisla. U tim trenucima nismo ni svjesni koliko naš stav i misao utječu na daljnji razvoj našeg filma. Potrebno je stati, zbrojiti se i reći- U redu, došao/la sam do ovog trenutka u kojem ne mogu puno napraviti, ono što mogu je imati vjeru i povjerenje da će se posložiti i krenuti naprijed. Prebacujem fokus na stvari koje su trenutno dio mog vidokrugu i sa time ću se zadovoljiti dok se do kraja moje želje ne iskristaliziraju. U ovim trenucima dolazimo do spoznaje koliko je život nepredvidiv. Sjetite se ne samo iz svog primjera nego i iz primjera svoje okoline koliko puta je njihov film u trenucima pokretanja na kraju otvorio poglavlja koja nisu ni sanjali da bi se mogla otvoriti. Iznenadni odlasci, putovanja i nevjerojatni ljubavni trenuci koji su se predivno realizirali samo zato što su se ljudi fizički i umno zaustavili, udahnuli i krenuli pozitivno naprijed.

Što bi se dogodilo da ste u trenucima u kojima je za vas film stao, duboko udahnuli, zbrojili se i krenuli dalje. Krenuli dalje sa vjerom, bez očekivanja, jadikovka, ljutnja i zabadanja nosa u tuđe živote…poštedjeli biste se muka. Muka od kojih ne boli samo glava, od kojih se ne grči probava, od kojih vam se ne ruši samo fizičko, psihičko i emotivno stanje ili ne tone duša. Zašto bi bilo teško kad može biti jednostavno? Što nas sprečava promijeniti obrasce ponašanja i zbrojiti se?

Ne dopustite da vas ego dovede do litice kojoj ćete se prepustiti. Uništiti samome sebi film samo zato što vam “ne ide” ili još bolje, mislima i tim divnim negativnim informacijama koje šaljete poput vibracija drugima u želji da budu u “jadnom” stanju kao i vi. Zar vas je to ikada usrećilo i zadržalo mir? Kada me pitaju, kako se mir zadržava i što je potrebno da bude stalno uz nas, odgovaram im kao što pišem sada svima vama, mir se trenira. To je trening u kojem prolazimo kroz mnoge kušnje i nemire postavljajući si pitanja Zašto baš ja? Tek na kraju kada pustimo, aktivira se divan mir.

Kada gledate tijelo na fizičkom nivou shvatite koliko je sve nevjerojatno povezano i umreženo. Tako možemo spomenuti neuropeptide koji su glasovne molekule jer povezuju misli sa reakcijama tijela. Neuropeptidi su poznati po tome jer se preko njih razumije kvantna fizika. U fizici ukoliko sve ne doživljavamo doslovno, u mogućnosti smo uistinu shvatiti život kakav on uistinu je. Ukoliko su misli vibracije koje se prenose živčanim svodovima, onda zamislite što se događa kada se te misli povežu sa namjerom. Ovisno o stupnju namjere, informacije izlaze iz tijela i poput telefonskih kablova putuju u željenom smjeru. Divno je kada informacije koje ste odaslali vama i drugima donesu dobro. Ukoliko su informacije prožete mislima poput ljubomore ili zavisti onda možete i sami zaključiti kako će se to dalje odraziti na vaš život ili na živote vaših najmilijih. To na kraju potkrepljujem rečenicom- “Pazite što mislite i činite jer bi vam se moglo ostvariti ili obiti o glavu”!

Ono što bi svima trebao biti cilj kojim ćete zadržati mir dubine, zdravlje i sjaj u očima je u tome da trenirate um kako bi vidio dobro u svemu i na takav način ga širio i dijelio sa drugima.